Oprostite nam ono što mi sebi nećemo. Oprostite nam što nismo reagovali kako smo trebali kada je jedan siledžija sa golfom jurio sarajevskom cestom i bez trunke savjesti ubio majku Havu, majku dvoje djece. Oprostite nam što nismo bili ljudi da shvatimo da onaj koji ubije treba da bude tamo gdje i pripada. I što smo šutili. Što ni riječi nismo rekli, ničim se pobunili kada nije dobio kaznu kakvu zaslužuje. Oprostite nam što nismo ništa rekli ni onda kada je poginula Jelena, gost u ovom gradu, mladost i budućnost, ponos svojih roditelja kao i vi što ste bile. Oprostite nam što smo ponovo večeras dozvolili da dođe do mirnog okupljanja zbog još dvije mladosti i još jednog divljaka na cesti, višestrukog povratnika i nečijeg štićenika. I što ponovo šutimo. Onaj koji je vas ubio živ je i sigurno je prešao granicu, bez problema.
Draga državo.
Hvala ti što roditelji svakodnevno ostaju bez svoje djece. Hvala ti državo što djeca svakodnevno ostaju bez svojih roditelja. Hvala vam nadležni i odgovorni, što ste dozvolili da monstrum bezbjedno pređe granicu. Hvala ti grade što brineš o ljudskim životima, o uzornim studentima, o nedužnim majkama. Hvala ti što nam uzimaš živote i mladost. Ali čemu sada da se pitamo ko je kriv? Tužilaštvo, sudstvo, vlada ili ministarstvo? Kome sada trebaju krivci, kada su dva života izgubljena, oduzeta samo zato što je jedan siledžija želio da pokaže kako ima pare, kako može da jurca 100km/h samo zato što mu je eto tako ćejf. I samo zato što je on iznad zakona. On je sila. Njemu se može. Ali zbog čega su krive Selma i Edita, kojih više nema? U čast čijeg života ćemo se sutra okupljati? Čija će majka i koga sutra oplakivati i ko će sutra bezbjedno i bez ikakvih problema prelaziti granične prelaze?
Zašto šutimo? Koliki je spisak onih koji treba da daju ostavke i jednom zauvijek napuste ovu zemlju. Riba od glave smrdi, kažu, a isto tako svi mi dobro znamo da je glava u Bosni veća nego što se može i zamisliti. Toliko vas je viška da se ne možete ni dogovoriti ko je za šta nadležan. Toliko vas je nepotrebnih. Zamislite da smo New York kako bi regulisali saobraćaj, kad jednu pišlji*u saobraćajnicu od tri trake ne možete, kako bi našli krivca tamo, kad vam u ovom malom i jadnom Sarajevu uspije preći granicu a vi mu šest sati prije toga identitet otkrili. Kasno je kada se desi. Kasno je vi što se bojite da ne pokisnete, dok nebo plače i jeca zbog dva mlada života, što se plašite da napustite topli dom i odvojite se od interneta. Kasno je. Sutra će na mjestu Selme i Edite možda biti vaše dijete, vaša majka, vaš otac. Ni tada neće biti pravde. Jer uzrok nisu oni koji divljaju po ulicama, nego oni koji to ne spriječe. Uzrok smo mi svi jer ne znamo reći "dosta", uzrok smo jer se plašimo da će nas neko vidjeti u toj masi, a mi stranački opredjeljeni. Uzrok smo jer nismo ljudi i jer ne osjećamo tuđu bol i jer ne znamo ni tim tihim i mirnim okupljanjem reći porodicama nastradalih - tu smo, hej, vidi koliko nas je, čitav grad na nogama, napravit ćemo pritisak i morat će naći krivca. Neka vam makar djeca počivaju u miru. Neka su vam makar duše mirne, neka bude pravda kad ih vratiti ne možemo.
I tebi pič*o što razumiješ samo ovaj jezik, babin sine, nesposobni. Klošaru i ološu. Kakva si ti sila i kakva je to hrabrost kad si tako stojički podnio dvostruko ubistvo i pobjegao odnijevši dva života. Aplauz i tebi i onima koji te štite. I tvojim roditeljima. Živi dug život, jer valja ga živjeti. Znaj da neće biti ni dana ni noći u kojima te neće sustizati kletva i suze majke koja danas oplakuje svoje nedužno dijete. I u mišiju rupu da se sakriješ i da na Novi Zeland odeš znaj da je Sila iznad tebe. A ti nisi. Ti si samo pič*a i ološ, ništa ne vrijediš. Žao mi te je, jer znam da moraš živjeti. I živi. Što duže, a što teže, jer nisi ti samo dvostruki ubica. Ti si ubio budućnost i mladost. Ubio si roditelje ove djece. Ubio si možda i svoje. Ubio si i sebe, samo ne znaš. Valja živjeti i valja mr'jeti i tebi i meni i svima nama zajedno. A kako li ćeš ti jado jadni, ni život nemaš, a kamo li smrt. nisi ga ni imao, samo si mislio da ga imaš. Živi sa dva oduzeta života. I umri u toj istoj bijedi u kojoj i živiš. I savjest plati parama, ako možeš. A znam da nećeš moći.
Državo napuštam te.
OdgovoriIzbrišiNe mogu ja spavati mirno dok ubijaju moje sugrađane, dok ginu djevojke od 20 i 21 godinu, samo po cijenu da pokažu kako oni IMAJU, kako oni MOGU i kako su oni MANGUPI, jer oni nakon UBISTVA ZNAJU POBJEĆI. Dva apsolutno nedužna života je oduzela još jedna ubica sa ceste ovog' grada, gdje se kazne za nepropisno parkiranje pišu odmah, a prolazak kroz crveno 100km/h nešto malo kasnije, kad se ustanovi ima li mrtvih i ako nađu počinioca. A počinilac, u međuvremenu, može da bude i bilo ko i da mi nikad ne saznamo ko je ubio Selmu i Editu. Edita i Selma .. nečija su djeca, nečije sestre, nečije unuke ...! Ubijene su. Bez ikakve krivice, jednostavno jer su se našle na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ali koje to vrijeme nije pogrešno, kada ulicom divljaju klošari sarajevski za volanom u svako doba dana i noći i kada su kazne za prolazak kroz crveno 100 km i NEĆEMO TI SAD ODUZIMAT' VOZAČKU, AL' PAZI DRUGI PUT i veži taj pojas, što odma' nisi rek'o da znaš tog' i tog' da te ne pišemo.
Zbog Selme, zbog Edite, zbog Have i Rastodera koji do dana današnjeg nije propisno kažnjen za ubistvo majke dvoje djece, koji je isto kao i ovaj klošar od sinoć pobjegao. Zato što nam se ubice kreću po slobodi, k'o da su mrava zgazili, a ne oduzeli život i zato što ministarstvo sigurnosti iz čistog bezobrazluka čeka da se desi što veći broj ubistava, od strane klošara pa da onda uvedu neke druge, oštrije mjere sigurnosti, da ne bi dolazilo do ubistava. Zbog svega ovog' državo, ja te napuštam.
Selma i Edita R.I.P.